Kako s djecom razgovarati o ratu
djetetove osjećaje te dajte djetetu do znanja da su Vam njegovi osjećaji važni (…Važno mi je znati kako se osjećaš, tu sam za tebe...), pomozite im u verbalizaciji osjećaja (…Čini mi se da si prestrašena…da si tužan...) i normalizirajte osjećaj (U redu je osjećati se tako… Znaš, i mene je ponekad strah i brinem što će biti...Većina ljudi se boji rata…zato mi je važno čuti kako si ti, zajedno je ipak lakše...“). Svaka emocija nam šalje poruku, stoga je važno osvjestiti vlastite emocije i normalizirati emocije, osobito one neugodne poput tuge, ljutnje, straha - pogledajte kratki film Mentalno zdravlje
Što/Kako da |
Što /Kako ne |
|
Vijesti o ratu su uznemirujuće, osobito slike stradanja, uznemirujuće za nas odrasle, a za djecu NEPRIMJERENE. |
„…Opiši mi što si nacrtao…Kako se ona osjeća?...Je li tebe nekad strah/Kada si ti ljut?...“ |
|
Djeca pitaju onoliko koliko imaju kapaciteta čuti i razumjeti. Pitati će ponovno ukoliko im informacije koje su dobili nisu dovoljne. |
|
|
|
|
|
Ne morate imati odgovor na sva pitanja - u redu je reći „Ne znam“/“Nisam siguran/na“ – možete zajedno tražiti odgovor, promišljati o pitanju na koje ne znate odgovor. Djeca nas često znaju zateći raznim pitanjima, osobito onima koja u većini odraslih bude nelagodu (npr. pitanja o smrti, kako bebe dolaze i sl.) te se ponekad ne uspijemo niti snaći. U redu je „uzvratiti“ djetetu kontra pitanje „…A što ti misliš…?...Što bi ti rekao?...“
Poruka koju dijete treba dobiti je da je ono sigurno tu s Vama, da se rat događa u drugoj zemlji.
Imajte na umu kako je igra je potreba, dijete njome ovladava, proigrava ono što mu se dogodilo, što je doživio… Putem igre možete saznati od djece što znaju, kako se osjećaju, što misle, što su čula…
Kako biste mogli biti podrška djeci prvenstveno morate Vi biti „dobro“, stoga BRINITE O SEBI:
prihvaćanje i dijeljenje osjećaja – budite nježni prema sebi, prema svojim osjećajima - razgovarajte o njima. U ovakvim situacijama normalno je osjećati strah, tugu, ljutnju, tjeskobu…
tražite i dajte podršku u drugima – neko dobro uho koje će vas saslušati - ispričajte drugima kako se osjećate, kako doživljavate što se događa, pogađa li Vas, brinete li…Drugi ljudi daju nam osjećaj sigurnosti. Ako možete, saslušajte i vi druge, prihvatite njihove osjećaje i reakcije. Normalizirajte, u ovakvoj situaciji očekivano i normalno osjećati se zbunjeno, ljuto, tužno, zabrinuto i tjeskobno. (Napomena: Nađite mjesto i vrijeme za razgovor - Ne pred djecom! Nađite mjesto i vrijeme za razgovor)
usmjeravanje na ono što se može kontrolirati daje osjećaj sigurnosti (npr. izbjegavanje pretjerane izloženosti vijestima; pronalaženje načina kako pomoći ljudima u ratom pogođenom području; „aktivno odmaranje“– biti u aktivnostima u kojima možete otpustiti nakupljenu energiju – ples, pjevanje, trčanje, hodanje)
Emocionalne |
strah da će se događaj ponoviti, uznemirenost, (pre)osjetljivost, tuga, ljutnja |
Tjelesne |
smetnja spavanja, smetnje apetita, bolovi (trbuh, glava, grudi), znojenje, mišićna napetost |
Misaone |
teškoće s pažnjom i koncentracijom, negiranje ili iskrivljavanje događaja, ponavljajuće misli ili slike vezane za događaj, zbunjenost |
Ponašajne |
regresija, repetitivne igre, stalno prepričavanje događaja, postavljanje pitanja, motorički nemir, tikovi, jake reakcije na zvukove, neposlušnost, agresivnost, ispadi bijesa, plačljivost, cendravost, nezainteresiranost, povlačenje, separacijske teškoće |
Kako razgovarati s djecom nakon traumatskog događaja?
Djeca su uvijek SVJESNA atmosfere, događaja, podrhtavanja (i njima se treslo tlo pod nogama!), reakcija odraslih (straha, tuge…)! Naravno, ovisno o dobi, djeca mogu više ili manje kognitivno razumjeti sam događaj. Djeca predškolske dobi, osobito ona mlađa, uznemirena su onoliko koliko su njima bliski i važni ljudi uznemireni. Odrasli su djeci predškolske dobi na neki način semafor za „Kako reagirati“ – preko našeg tona i boje glasa, izraza lica, stava tijela „iščitavaju“ kako se treba ponašati, jel ih treba biti strah ili ne, je li ovdje sigurno za njih ili ne…
Zadatak nas odraslih je biti tu uz dijete, pružiti djetetu priliku za razgovor, o događaju, osjećajima koji se javljaju, njihovim mislima, što im se događa u tijelu i na koji način reagiraju, kako se ponašaju.
Kako razgovarati s djecom?
Što reći |
A što ne |
Provjerene činjenice i koristiti se jednostavnim rječnikom. Dječje fantazije su nekada gore od realiteta!
|
Zastrašivati djecu, pričati neistine
|
Prihvatiti različite osjećaje i ponašanje djece, pomoći u imenovanju osjećaja.
|
Umanjivati, negirati, uspoređivati, ismijavati
|
Pokušajte razumjeti da je i djeci teško, i oni su doživjeli gubitak - sigurnosti, „tla pod nogama“, igračku, krov nad glavom...
|
Nametati krivnju
|
Dati djetetu do znanja da smo tu za njega, da su nam njegovi osjećaji važni, da nam je njegovo proživljeno iskustvo važno.
|
Nametati odgovornost
|
Kada dijete ima potrebu pričati o svom iskustvu - aktivno slušajte, uvijek više slušajte, a manje pričajte.
|
Stalno ispitivati dijete kako se osjeća, nametati razgovor o događaju. |
Djeca pitaju onoliko koliko imaju kapaciteta čuti i razumijeti. |
Preplavljivati informacijama ili pak izbjegavati razgovor o događaju. |
A što kad djeca pitaju:
Jel tebe bilo strah?
Ako vas je bilo strah priznajte. Podijelite svoje osjećaje s djetetom, na taj način mu dajete do znanja da je dopušteno bojati se, biti tužan, ljut, zbunjen. Možete reći da vas je bilo strah, jer je potres događaj koji kod gotovo svih ljudi izaziva osjećaj straha, i kod životinja – normalno je osjećati strah u toj situaciji – u svakoj situaciji kada se dogodi nešto što je strašno i djeluje ugrožavajuće strah je očekivana reakcija. Strah je tada koristan, daje nam informaciju da se moramo skloniti pred opasnošću, pomaže nam da imamo puno snage i brzine za skloniti se. Opišite što se tad događa u tijelu (srce jako kuca, ubrzava se disanje, mišići su spremni na pokret) kako bismo se što prije sklonili. A nakon toga, kada smo na sigurnom potrebno je otpustiti svu energiju koja se nakupila u tijelu – recite što vama tad pomaže (ples, pjevanje, trčanje, skakanje, gnječenje gline...), pitajte dijete ima li ono ideju što bi još moglo pomoći.
Tata jel i ti plačeš? Vidjela sam mamu kako plače...
„...I ja plačem ponekad, svi ljudi plaču, i mame, i tate, većinom kada su tužni, kada izgube nešto ili nekoga tko im je drag, netko plače i od ljutnje, nemoći... Ja većinom plačem kada sam tužna, a tad mi najviše pomaže zagrljaj nekoga koga volim, a ponekad mi pomogne kad si kažem i to će proći... Što tebi pomaže kada si tužan?...“
Plakanje pred djetetom nije štetno, normalno je i ljudski plakati. Važno je nakon toga dati djetetu poruku na koji način se vi nosite s osjećajima - što radite da si pomognete.
Materijal pripremila:
Tina Mijat, psihologinja
Pogledajte webinar Kako biti podrška djeci nakon traumatskih događaja? Sene Puhovski (prof.kliničke psihologije i psihoteraput)
* * *
COVID - 19
Slikovnica o COVID-19
Što reći djeci o koronavirusu
Kako razgovarati s djetetom o pandemiji koronavirusa COVID-19
Kako pružiti podršku djeci
Kako djeci objasniti samoizolaciju
Kako smanjiti stres kod djece
Dječji vrtić Vedri Dani | Makančeva 11 a | 10000 Zagreb | Telefon: 01 46 50 350 | Fax: 01 46 46 359 | E-mail: vrtic.vedridani@zagreb.hr