Podrška djeci

Kako biti podrška djetetu nakon traumatskog događaja
 

Većinu vremena provodimo osjećajući se sigurno. Traumatski događaji, poput potresa, bude u nama osjećaj bespomoćnosti, razaraju naš osjećaj sigurnosti i kontrole nad vlastitim životom, doslovce „Kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama“). Traumatski događaja su iznenadni(„Kao grom iz vedra neba“) i izuzetno uznemirujući i stresni gotovo svima. Potresi su kod gotovo svih probudili najdublje strahove, kako za sebe, svoj život tako i za živote svojih bližnjih, jer su povezani s osjećajem gubitka kontrole i sigurnosti...kod nekih su probudili ljutnju, krivnju… Tijekom i nakon što prođe neposredna opasnost, sve što mislimo, sve što nam naše tijelo govori, što osjećamo ili radimo, ponašamo se uglavnom predvidivo - kako psiholozi kažu to su NORMALNE reakcije u nenormalnim okolnostima – one su očekivane, univerzalne i neizbježne, imaju ih i djeca i odrasli. Važno ih je prepoznati i povezati s traumatskim događajem što nam omogućava da se lakše nosimo sa situacijom.
 

Reakcije djece predškolske dobi na traumatski događaj

 

Emocionalne

strah da će se događaj ponoviti, uznemirenost, (pre)osjetljivost, tuga, ljutnja

Tjelesne

smetnja spavanja, smetnje apetita, bolovi (trbuh, glava, grudi), znojenje, mišićna napetost

Misaone

teškoće s pažnjom i koncentracijom, negiranje ili iskrivljavanje događaja, ponavljajuće misli ili slike vezane za događaj, zbunjenost

Ponašajne

regresija, repetitivne igre, stalno prepričavanje događaja, postavljanje pitanja, motorički nemir, tikovi, jake reakcije na zvukove, neposlušnost, agresivnost, ispadi bijesa, plačljivost, cendravost, nezainteresiranost, povlačenje, separacijske teškoće




Kako biti podrška djetetu?
 
  • Pružanjem osjećaja sigurnosti, jačanjem (vraćanjem) osjećaja moći i kontrole:
  • pružanjem strukture:            
    - postojanje protokola u slučaju potresa
    - uvježbavanjem postupaka - dogovoriti i vježbati s djecom što raditi tijekom i nakon potresa na razini ponašanja i pravila vezano uz pripremu za potres – pokazati djetetu koja su sigurna mjesta kod kuće, u vrtiću, zajedničko mjesto okupljanja, pakiranje torbe s djetetom (neka izabere njemu važnu igračku, slatkiš, neki drugi predmet). Priprema daje djetetu
  • održavanjem dosadašnjih rutina (pusa za laku noć, priča prije spavanja, pranje zubiju ujutro i prije spavanja, slatkiši nakon ručka...) Jedna od rutina je i ponovni polazak djeteta u vrtić – važno je reći djetetu „Tu je tvoja teta/striček koji brinu o tebi kada smo mi na poslu, oni znaju gdje je sigurno mjesto u vrtiću i zajedno ćete vježbati, kao i mi kod kuće…
  • poticanjem djeteta na „izgubljenu“ samostalnost, osobito na one aspekte u kojima su prije događaja bila samostalna. Pohvalite dijete kad primijetite i najmanji korak, pomak u suočavanju (npr. „Vidim da si danas sam otišao u kupaonicu – bravo ti“)
  • Biti tu - emocionalno i fizički biti dostupan djetetu. Ponekad to nije lako, osobito sada kada ste i sami u brigama, egzistencijalnim problemima. No biti tu ne znači 24 sata dnevno biti tu, već poslušati dijete, razgovarati s njim, zagrliti ga, poljubiti i maziti – što više dodira (dodir liječi), osmjehnuti se - verbalno i neverbalno pokazati, dati do znanja djetetu „Vidim te, čujem te“.
  • Davanjem djetetu do znanja da su nam njihovi osjećaji važni, pomoći im u verbalizaciji osjećaja i integraciji njihova iskustva (Pogledajte Prilog 2. Kako razgovarati s djecom nakon traumatskog događaja?).
  • Potrebno je dati dovoljno vremena i prostora za igranje - igra je potreba, njome djeca ovladavaju, proigravaju ono što im se dogodilo. Sad je djeci potrebno puno spontane igre i aktivnosti, proigravanja i prepričavanja događaja (primjerice ako grade kuću pa je sruše kao potres potaknuti da sagrade još čvršću kuću, kao što je ova u kojoj su trenutno (vrtić...), ekspresivnih aktivnosti poput crtanja, slikanja, modeliranja, gnječenja (glina, plastelin, tijesto)...
  • Omogućiti djeci puno kretanja, fizičke aktivnosti - kada smo u stresu za otpuštanje nagomilane energije prisutne u našem tijelu potrebna je aktivnost – sve kreće od pokreta, kretanja i „najmanji koraci se broje"- plešite, trčite, vježbajte s njima, šetajte, skačite...
  • Isključite medijske sadržaje. Imajte na umu: Sve što čujete vi, čuju i djeca! Nađite mjesto i vrijeme za razgovor o „teškim temama“ (Ne pred djecom!).
  • Brinite o sebi - koliko smo mi odrasli koji brinemo o sebi „dobro“ (koliko možete biti u ovoj situaciji) bit će i djeca. Kada brinete o sebi dajete poruku djetetu da je u sigurnim rukama, a sigurnost je jedna od najvažnijih stvari potrebnih djeci nakon poljuljanog osjećaja sigurnosti
Kada vam se čini da koristeći svoje roditeljske kapacitete ne možete umiriti dijete, da je njegovo ponašanje dramatično (izraziti plač, stisnuto je uz vas i ne pušta vas, ne uključuje se u aktivnosti, povlači se...) i to traje neko vrijeme, potražite podršku – javite se psihologinji vrtića.

Ne zaboravite, i ovome će doći kraj.

Kako razgovarati s djecom nakon traumatskog događaja?
 
Djeca su uvijek SVJESNA atmosfere, događaja, podrhtavanja (i njima se treslo tlo pod nogama!), reakcija odraslih (straha, tuge…)! Naravno, ovisno o dobi, djeca mogu više ili manje kognitivno razumjeti sam događaj. Djeca predškolske dobi, osobito ona mlađa, uznemirena su onoliko koliko su njima bliski i važni ljudi uznemireni. Odrasli su djeci predškolske dobi na neki način semafor za „Kako reagirati“ – preko našeg tona i boje glasa, izraza lica, stava tijela „iščitavaju“ kako se treba ponašati, jel ih treba biti strah ili ne, je li ovdje sigurno za njih ili ne…
Zadatak nas odraslih je biti tu uz dijete, pružiti djetetu priliku za razgovor, o događaju, osjećajima koji se javljaju, njihovim mislima, što im se događa u tijelu i na koji način reagiraju, kako se ponašaju.
 
Kako razgovarati s djecom?

 

Što reći

A što ne

Provjerene činjenice i koristiti se jednostavnim rječnikom. Dječje fantazije su nekada gore od realiteta!

  • „Potres nastaje kada se miču zemljine plohe, a to se događa svakodnevno, ali toliko sitno da niti ne osjetimo, a nekada se plohe pomaknu više kao što smo to i mi osjetili...“

  • „...Ono što znam je da se nakon jakog potresa često javljaju lagani drhtaji, kakvi su već bili, a to je normalno.“

Zastrašivati djecu, pričati neistine
 
 

  •  „Zemlja se tako ljuti.“

  • „Psttt, budi tiho da ne probudiš Zemlju.“

  • „U zemlji živi čudovište koje stvara potres.“

Prihvatiti različite osjećaje i ponašanje djece, pomoći u imenovanju osjećaja.

  • „Čujem da si uznemirena, ljut, tužan, prestrašena i to je normalno...U redu je plakati kada si tužna.“

  • „Vidim da se treseš, nemirna si - jel te možda strah?... Vidim bacanje igračaka i vikanje, nešto te je naljutilo...“

  • „Kada se dogodi potres, kada se dogodi nešto što je strašno i djeluje ugrožavajuće naravno da nas je strah, to je normalno.“

Umanjivati, negirati, uspoređivati, ismijavati

  • „Ma nije to ništa.“

  • „Brzo ćemo to zaboraviti i sve će biti kao prije.“

  • „Nemoj se bojati, plakati, ljutiti...

  • „Ma lako je njemu, on se samo igra.“

  • „Vidiš kako druga djeca...a ti...“

  • „Tako plaču samo male bebe, pa ti si velik dečko.“

Pokušajte razumjeti da je i djeci teško, i oni su doživjeli gubitak - sigurnosti, „tla pod nogama“, igračku, krov nad glavom...

  • Ti nisi ništa kriv...prirodno je da se ovako osjećaš, većina ljudi je sad tužno, boji se...

Nametati krivnju
 

  • „Ne budi zločest, vidiš da je mami i tati već i bez toga dovoljno teško.“

  • „Kada plačeš i mama je tužna.“

Dati djetetu do znanja da smo tu za njega, da su nam njegovi osjećaji važni, da nam je njegovo proživljeno iskustvo važno.

  • „...Važno mi je znati kako se osjećaš, tu sam za tebe... u ovom smo zajedno, mene je ponekad strah i brinem što će biti...zato mi je važno čuti kako si ti, zajedno je ipak lakše...znaš, i to će proći...Tu sam kad me zatrebaš.“

Nametati odgovornost
 

  • „Moraš biti jak, hrabar zbog mlađeg brata.“

  • „Čuvaj seku u vrtiću.“

  • „Čuvaj mamu dok me nema.“

Kada dijete ima potrebu pričati o svom iskustvu -  aktivno slušajte, uvijek više slušajte, a manje pričajte.

  • „Čujem što si rekla...pokušavam zamisliti kako ti je bilo...“

  • „Vidim da ti je teško, žao mi je što si to doživio...“

Stalno ispitivati dijete kako se osjeća, nametati razgovor o događaju.
Prekidati dijete dok govori, upadati mu u riječ.

Djeca pitaju onoliko koliko imaju kapaciteta čuti i razumijeti.

Preplavljivati informacijama ili pak izbjegavati razgovor o događaju.


 
A što kad djeca pitaju:

 

  • Jel tebe bilo strah?

Ako vas je bilo strah priznajte. Podijelite svoje osjećaje s djetetom, na taj način mu dajete do znanja da je dopušteno bojati se, biti tužan, ljut, zbunjen.  Možete reći da vas je bilo strah, jer je potres događaj koji kod gotovo svih ljudi izaziva osjećaj straha, i kod životinja – normalno je osjećati strah u toj situaciji – u svakoj situaciji kada se dogodi nešto što je strašno i djeluje ugrožavajuće strah je očekivana reakcija. Strah je tada koristan, daje nam informaciju da se moramo skloniti pred opasnošću, pomaže nam da imamo puno snage i brzine za skloniti se. Opišite što se tad događa u tijelu (srce jako kuca, ubrzava se disanje, mišići su spremni na pokret) kako bismo se što prije sklonili. A nakon toga, kada smo na sigurnom potrebno je otpustiti svu energiju koja se nakupila u tijelu – recite što vama tad pomaže (ples, pjevanje, trčanje, skakanje, gnječenje gline...), pitajte dijete ima li ono ideju što bi još moglo pomoći.
 

  • Tata jel i ti plačeš? Vidjela sam mamu kako plače...
     

„...I ja plačem ponekad, svi ljudi plaču, i mame, i tate, većinom kada su tužni, kada izgube nešto ili nekoga tko im je drag, netko plače i od ljutnje, nemoći... Ja većinom plačem kada sam tužna, a tad mi najviše pomaže zagrljaj nekoga koga volim, a ponekad mi pomogne kad si kažem i to će proći... Što tebi pomaže kada si tužan?...“
Plakanje pred djetetom nije štetno, normalno je i ljudski plakati. Važno je nakon  toga dati djetetu poruku na koji način se vi nosite s osjećajima - što radite da si pomognete.


Materijal pripremila:

Tina Mijat, psihologinja


Pogledajte webinar Kako biti podrška djeci nakon traumatskih događaja?
 Sene Puhovski (prof.kliničke psihologije i psihoteraput) 

 

* * *

COVID - 19
 

Slikovnica o COVID-19

Što reći djeci o koronavirusu

Kako razgovarati s djetetom o pandemiji koronavirusa COVID-19

Kako pružiti podršku djeci 

Kako djeci objasniti samoizolaciju

Kako smanjiti stres kod djece 

 

Ispiši stranicu